Bilo je to davno. Tako obično roditelji započinju priču uspavanku svom djetetu za miran san i laku noć. Krajem 70-ih godina prošlog stoljeća (kako to grozno zvuči!!) nakon završenog studija i s diplomom u džepu počeo sam raditi na radnom mjestu logopeda u Djelatnosti za zdravstvenu zaštitu školske djece i omladine Medicinskog centra Varaždin. Bačen „ u vatru“ kako se to obično kaže, susretao sam se s djecom i odraslima koji su imali različite poteškoće, od dislalije, disleksije i disgrafije, mucanja i afazija.

Budući da smo kao studenti svoju praksu obavljali u Poliklinici SUVAG u Zagrebu, tako sam i ja na svom radnom mjestu naišao na SUVAG LINQUA aparat na kojem smo radili korekciju glasova i mucanja. Imao sam zaista nekoliko vrlo problematičnih osnovnoškolaca viših razreda koji su imali velike probleme, odnosno mucanja kakva ja do tada nisam vidio. Zbog takve djece kontaktirao sam povremeno i prof. dr. Ivu Škarića koji mi je na neko vrijeme posudio svoj VIBIŠ aparat da pokušam i na taj način pomoći djeci. Ni od toga ništa. Nastavio sam tako dalje raditi u uvjetima i s opremom koju sam imao. I onda jednog dana šok i to nakon terapije s jednim mladićem koji je imao vrlo jako mucanje, a koje je u ambulantnim uvjetima bilo reducirano, ali izvan tog konteksta bio je pakao. Onako deprimiran mucanjem koje je to jutro doseglo vrhunac u školi kod usmenog odgovaranja, digao se sa stolice te je slušalice, mikrofon i aparat bacio sa stola vičući: „Pa zar na ovom svijetu meni nitko ne može pomoći, zar mi je suđeno da budem cijeli život nesretan!“

Taj događaj je u meni probudio prije svega inat da krenem u nešto što bismo u logopediji mogli nazvati „crna rupa“. O mucanju se mnogo filozofiralo, svi su se time bavili, svatko je imao svoju teoriju, a u praksi rezultata nije bilo. Odlučio sam krenuti od nule. Ne mogu dalje krenuti, a da ne spomenem osobe koje su u određenim trenucima, kako na početku tako i kasnijih godina, utjecale na moje spoznaje i stručno sazrijevanje ne samo u vezi mucanja, nego i znatno šire. Prije svega veliku zahvalnost dugujem prim. dr. Vladimiru Nöthigu, neuropsihijatru koji me je bodrio i omogućio da kroz neurologiju i neurofiziologiju gledam problem u tom kontekstu, zatim prim. dr. Pavlu Brajši, psihijatru i psihoterapeutu s kojim sam dugo godina uspješno surađivao, ali i usvajao nova znanja i spoznaje iz psihijatrije, prim. dr. Miroslavu Pospišu, neuropedijatru s kojim sam započeo raditi volonterski u novoosnovanoj „dječjoj neurološkoj ambulanti“, zatim mr.sc. Stjepanu Ozimcu, profesoru psihologije koji me uveo u svijet emocija i proširio vidike da je i ono unutarnje bitno i važno za shvaćanje i rješavanje mnogih problema s kojima se osoba susreće.

Veliku zahvalnost u mojoj kasnijoj fazi profesije dugujem i prof. dr. Behlulu Brestovciju koji je prihvaćao moje ideje i poglede na logopediju i u tome me podržavao.

Ne mogu zaboraviti poruku prim. Pavla Brajše koji mi je za mucanje rekao: „Nekad vanjsko, sada unutarnje, nekad direktno interpersonalno, a sada intrapsihičko“.

To nas je potaknulo da zajednički napravimo prvi upitnik za procjenu kvalitete interpersonalne dinamike unutar obitelji iz koje dolazi osoba s mucanjem. Taj se upitnik s vremenom mijenjao i danas ga koristimo u dijagnostičkom postupku. Uz taj upitnik kasnije su se formirali još neki upitnici koji su bili neophodni za dobivanje relevantnih podataka o problemu zbog kojeg je osoba upućena na našu obradu.

Prikupljajući tako sve moguće podatke i informacije o svim fenomenima i pojavama koje osjećaju osobe koje mucaju prije i tijekom komunikacije, bez obzira na prirodne sustave /obitelj, škola, radno mjesto/, statistička obrada dobivenih podataka ukazuje da dominiraju primarno napetost/grč mišića na području larinksa i dijafragme te tahikardija i znojenje dlanova praćeno tremorom.

Kad imaš prijatelje koji su ujedno i izvrsni stručnjaci u svojim područjima, onda to otvara nove prostore za suradnju i rješavanje određenih nedoumica.

Na jutarnjoj kavici davne 1985. godine o toj napetosti/grčevima razgovarao sam sa svojim prijateljem, kumom i starim rokerom dr.sc. Zlatanom Ribićem, dipl. inženjerom elektrotehnike i za mene jednim od vodećih akustičara u Europi. Pažljivo me slušajući uz lagani osmijeh je rekao: „Izmjeriti ili mjeriti napetost mišića uopće nije nikakav problem. Konstruirat ću mali elektromiograf /EMG/ s posebnim načinom prikazivanja razine napetosti, odnosno opuštenosti mišića.“ Kad sam razmišljao koliko sam se vremena mučio s idejom mjerenja aktivnosti mišića i kako mi je odgovor došao uz kavicu u nekoliko sekundi, tada sam shvatio da u neka „ neurofiziološka prostranstva ljudskog organizma“ ne možeš ulaziti bez drugih struka.

Nakon mjesec dana na mom se radnom stolu u ambulanti našao minijaturni EMG aparat s nekoliko potenciometara, kablova i elektroda, napajan baterijom od 9 V i zaslonom na kojem se mogla pratiti dinamika mišićne aktivnosti u zoni larinksa. Svi smo bili oduševljeni, prvo pacijenti koji su to odlično prihvatili jer su konačno vidjeli što se događa neposredno prije govora i tijekom samog govora.

Nakon višemjesečnih iskustava i praćenja rada s EMG biofeedback-om dolazile su nove ideje i nove sugestije u koje su uključeni i programeri. U medicini se dosta koristio termin EMG biofeedback i publicirano je mnogo radova u tom području, međutim sva ta istraživanja i radovi koristili su klasični EMG uređaj koji registrira određeno parametre koji za nas nisu bili interesantni zbog kompleksnog prikaza i neprilagođenosti za pacijente (oblik vala, amplituda, provodljivost). Mi smo težili k rješenju u okviru kojeg bi naš EMG uređaj potpomognut novim softverskim rješenjima prikazivao samo sumarni prikaz, dakle zbroj sveukupne napetosti/kontrakcije na određenom mišiću ili grupi mišića. Indikativno je bilo da tu relaciju opuštenost-napetost na najjednostavniji način prepozna svaki pacijent i da kroz određene postupke nauči kontrolirati mišićnu dinamiku neposredno prije, tijekom i nakon govora, odnosno komunikacije. Iz godine u godinu rađale su se nove ideje, naš EMG biofeedback se mijenjao, usavršavao tako da danas koristimo petu generaciju uređaja i kompjuterskog programa u dijagnostici i terapiji mucanja.

Poznato je da su od samog početka naše terapije pod nazivom VaLMod program (Varaždinski Logopedski Model), bazirane u potpunosti na našim upitnicima, polaznici prolazili mnoge izazove i mnoge rizične situacije upravo radi provjere jesmo li na emocionalnom, neurološkom, sociološkom i komunikacijskom planu učinili sve što je potrebno za uspješnu komunikaciju.

Jedna od tih provjera bila je i komunikacija na ulici s nepoznatim prolaznicima. Tu sam puno puta angažirao svoju suprugu Anicu, kćerke Ingrid i Tatjanu koje su tada bile srednjoškolke pa čak i moje roditelje. Svi su oni bili raspoređeni na određenim lokacijama u gradu, a ja sam onda polaznike terapije slao prema njima da im postavljaju određena pitanja i da vode uobičajeni dijalog s nepoznatim osobama. Kakva je to bila radost, prvi puta u životu prići nekome i bez problema razgovarati o svemu, koliko je tu bilo suza radosnica. Nešto prekrasno!

Za ovakav neurofiziološki pristup problemu mucanja, za terapiju u realnim životnim situacijama (ulice, trgovine, agencije) te naravno uz primjenu i drugih dijagnostičkih i terapijskih parametara, dobivena su mnoga priznanja od eminentnih svjetskih stručnjaka (zlatna medalja u Genevi, zlatna medalja u Nürnbergu te zlatna medalja u Pittsburghu).

Upravo su ta priznanja bila pogonsko gorivo za daljnja istraživanja u području respiracije, odnosno disanja tijekom govora kod osoba koje mucaju. Zahvaljujući rezultatima i iskustvima s primjenom EMG biofeedback tehnike, ušli smo u rješavanje i problema disanja. U SAD-u smo stupili u kontakt s jednom kompanijom koja se bavi proizvodnjom senzora za disanje, kupili senzore i primili se posla u kojem je glavnu ulogu odigrao naš programer Zoran Kadežabek.

Na kraju možemo zaključiti da je stručna ekipa VaLMod programa, dr.sc. Darko Novosel, prof., znanstveni suradnik, mr.sc. Tatjana Novosel-Herceg, prof. logoped i Ingrid Novosel, dr. medicine i specijalist radiologije uz ostale spomenute suradnike, razvila i u praksu uvela prvi hrvatski EMG biofeedback i nešto kasnije Respiracijski biofeedback koji se i danas vrlo uspješno koristi u VaLMod centru u Varaždinu pod vodstvom mr.sc. Tatjane Novosel–Herceg. A ja zbog bolesti polako napuštam moju logopediju kojoj sam dao sve, ali ću negdje iz prikrajka s čašom crnog vina ponosno i s užitkom pratiti daljnji napredak i razvoj VaLMod programa kojeg vodi mr.sc. Tatjana Novosel-Herceg, prof. logoped, Ingrid Novosel, dr. medicine i spec. radiolog, Ivana Sokolić, prof. logoped, Margareta Kaniški, prof. logoped, Renata Smrečki Martinez, prof. logoped i Natalija Kokot, prof. logoped te ostali naši vanjski suradnici.

Dr.sc. Darko Novosel, prof.

znanstveni suradnik